Od prvog trenutka naše svesti, da bi znali da postojimo, moramo da izvršimo neku radnju, da proizvedemo zvuk ili pokret kako bi dobili ono što nam treba, prvo od majke a potom i od svih drugih. U toku odrastanja ta povratna sprega se ne menja, ona i dalje ostaje ista samo što sada, kao odrasli, mislimo da posedujemo neku vrstu kontrole. Hm… da li je baš tako?

U odnosu sa ljudima, da bi ispunili svoje želje, moramo da ispunimo neke uslove koji nam drugi ili okolnost nameće. Da bi dobili posao moramo da se oblikujemo prema očekivanjima poslodavca, da bi se dopali željenoj osobi moramo da ispoljimo kvalitete koje on ili ona smatraju poželjnim i privlačnim. Sa koje god strane sagledano uvek se radi o prilagođavanju naših očekivanja od drugih i očekivanja drugih od nas.

Kao što sam već napomenula prvi odnos u životu ostvarujemo sa majkom. Samim tim, odnos sa bilo kojom osobom u našem životu počiva na temeljima koje smo sagradili sa majkom. Kao bebe, od nje očekujemo da nas nahrani, presvuče, dodirne, a ona očekuje od nas da usvojimo neka pravila kako bi nam ona zadovoljila te potrebe. Na primer, da se nasmejemo, ili da zaplačemo, ili pak da budemo nemirni…

U odraslom dobu malo toga se menja po tom pitanju. Najizrazitije se ta arahična potreba vidi u odnosu sa majkom. Ona i dalje ima očekivanja od nas. Da završimo školu, da se ponašamo pristojno, da se udamo, stvorimo porodicu, damo joj unučadi…lista je ogroma i za svakog, verujem, drugačija. A šta je sa našim očekivanjima, od NAŠEG života, ukoliko se ne podudaraju sa roditeljskim? Kako se izboriti za sebe a pritom ne povrediti najbitniju osobu u našem dosadašnjem životu?

Ukoliko se stvari ne odvijaju po planu majke, ona biva razočarana u nas. Nekada se to vešto prikriva a nekada je transparentno u vidu otvorene kritike nas, našeg ponašanja, našeg bića. Možda ni sami nismo krivi što se stvari ne odvijaju kako mi želimo a kamo li kako ona želi. Dolazimo do situacije kada i mi i ona bivamo nesrećni i razočarani jedno u drugo: ona jer nismo uspeli, a mi jer nam ne treba dodatni osećaj krivice s njene strane. Postoje dva načina da se ovaj začarani krug prekine:

– Loš: možemo se skloniti na neko vreme i sačekati da se situacija ohladi; možemo krenuti u raspravu i na taj način povrediti nju kao što je ona nas; napraviti veći problem da se zaboravi manji… varijacije na temu su mnogobrojne.

-Dobar: porazgovarati iskreno sa njom asertivnim putem („Razumem šta mi govoriš ali ja to doživljavam/osećam…“, „Nisi/ U pravu si, ali stavi se na moje mesto…“, „Da li možeš da mi daš neki konstruktivni savet a ne prekor?“…) i nadati se da ćemo ovim putem naći neko rešenje koje će zadovoljiti i naša kao i očekivanja naše majke.

Jako je teško suočiti se sa razočarenjem roditelja kada ne možete da ispunite njihova očekivanja. Ja, lično, najčešće posežem za lošim oblicima razrešenja, i ignorišem ih, ljutim se, izbegavam ih neko vreme, ali ni u kom slučaju se ne osećam bolje. Asertivni, iskreni razgovor u mojoj porodici nije moguće ostvariti jer podrazumeva razumevanje i diferenciranje emocija. Ne možemo razumeti ni sopstvene a kamo li emocije drugih ljudi. Na svu sreću ja još uvek imam vremena da stupim u kontakt sa njima ali smatram da je za moje roditelje prekasno, ili bar da im ja ne mogu pomoći u tome, dok tuđu pomoć ne žele da prihvate.

Na osnovu svega navedenog uvidela sam da moje ponašanje prema svima diktirano onim što ja mislim da oni očekuju od mene, zanemarujući na taj način sopstvena osećanja i potrebe, i delujući u skladu sa onim što „mislim“ da je najprihvatljivije za očekivanja te druge osobe. To naravno nije ispravno, i vrlo često čini da se osećam jako loše. Ali osećanja me sustignu kasno, i retko kad mi se ukaže prilika da ispravim svoje greške. Pazite da i za vas ne bude prekasno.

Izneverovana