Ljubav, zaljubljenost, voleti…reči kojima su se nekada opisivala najlepša osećanja koje čovek može da doživi sada su izgubile svoj smisao. Deluju mi poput slogana nekog brenda. Kao neko precenjeno vino. Svi smo probali vino, znamo o čemu se radi. Pojavljuje se nova marka, neko zvučno prezime, u pretencioznoj flaši i po prepotentnoj ceni. Hajde da probamo? Nije loše, opravdavamo pompu koja se podigla oko njega, ali u suštini nama je vino vino. Popićemo prvu čašu u nameri da osetimo nešto spektakularno, a potom drugu, pa bocu, pa narednu bocu, i zaboravićemo zašto smo uopšte i odabrali to vino. Shvatate o čemu govorim?

U moru idealnih parova, i savršenih fotki sa instagrama, shvatila sam da od ljubavi očekujem to što vidim. Što je neko smisleno napisao, slikao, editovao… Kao što rekoh, napravio se brend. Ukoliko se situacija ne odvija kao na filmu, ukoliko nema znakova pažnje o kojima svakodnevno čitamo, onda to i nije ljubav. Okrećemo leđa i tražimo novi brend. Kada je postalo normalno da drugi diktiraju šta naša osećanja znače, kako ih trebamo pokazati i kako drugi treba da se ophode prema nama da bi ih detektovali?

U sred svog tog haosa, uhvatila sam sebe da se plašim prisustva jednog dečka. Davna letnja ljubav, burna, završena, oplakana, prežaljena. Pa čemu onda strah? Malo promislih o tome, i shvatim da ga se plašim jer još nisam uspela da raščistim sa osećanjima koja sam tada osetila prema njemu. Mnogo sam bila zaljubljena…bez osnova, bez razloga, bez povoda. Ni danas ne znam tačno u šta sam se zaljubila, ali znam da jesam. Naravno nije bilo obostrano, otuda i strah, strah da ne budem opet povređena jer očigledno nisam uspela da iskontrolišem to osećanje. Ok, priznajem, iskontrolisati je gruba reč, ali bar da zaboravim…ipak je mogo vremena prošlo. Neee, ipak su to pravila koja sam čula od drugih ljudi, nije to moje, nije moje osećaj pa makar i pogrešan bio.

Ja tog dečka ne poznajem sada, ne kažem da sam zaljubljena u sadašnje njegovo biće. Ja sam i dalje zaljubljena u osobu koju sam tada upoznala, koja je tada postojala i smatram da nema ničeg lošeg u tome. Nailazim na problem kada drugim ljudima pokušam da objasnim to. Svesna sam da u slučaju da ga sretnem, taj osećaj može da me potpuno obuzme i da zaboravim činjenicu da sam se i ja promenila a kamo li on, i da čovek koji stoji ispred mene je stranac.

Vidim da ga tražim u svakom liku, u svakoj pesmi, ne njega, već osećaj sreće tog trenutka. Možda nikada neću pronaći to, ali mi uvek ostaje sećanje na šarenog leptira mog sivila.

Izneverovana