Ostavi me na miru, koliko sam samo puta izgovorila tu rečenicu…da se pokajem posle jedne sekunde i pripišem sama sebi bezbroj epiteta razmažene žene u PMS-u.
Ah kako mi je pun kofer tek tih kategorizacija, ali o tome neki naredni put.

Da se vratim i da se vratim zaista. Zastrašujuće me uplaši ta bliskost koja ledi krv u žilama jer sluti na sve ono što sigurnost nudi, da..bespovratno topljenje u milion gorkih suza koje se slivaju niz obraze u krilo teskobe koja vreba u nečijem sigurnom zagrljaju. Fascinantno je kolko nas ta blizina za trenutak uplaši više od bilo koje otuđenosti.

Ali da se vratim još korak unazad. Kome to uopšte kažem da me ostavi na miru? Od čega to bežim i šta me to juri samo dotle? Da li uspevam da umaknem ili se samo utopim u zajednički besmisao koji žudi za smislom? Ili uopšte ne želim da bežim jer sam umorna pa taj zagrljaj osudim na pristanište za brodove koji su pristigli demolirani olujom?


Toliko pitanja, da se više i ne pitam odakle ta mahnita potreba za begom. Sigurna sam da je sve njih donelo odrastanje, taj zlokobni proces za svaku vragolastu devojčicu i svakog nestašnog dečaka.
To zbog čega se svi davimo u mulju besmisla samo da još malo ostanemo zaštićeni i bez te nepodnošljive odgovornosti odraslog čoveka.


Žudimo da još malo ostanemo u pesku i sa lopaticama, na igralištu sa loptama u krilu bezbednom kao i onaj zagrljaj iz koga želimo da se istrgnemo jer donosi novu dimenziju našeg postojanja.
Donosi strah i bojazan svega što dolazi isto kao ona oluja koja je donela brodolom i slomila jedra. Pa se sad brod usidrio u neku novu luku u neko novo krilo i u zagrljaj koji sopstvene ruke obmotaju oko izmorenog krhkog tela koje vapi za oslobođenjem.


Zastrašuje ta pomisao na večitu borbu, ali i olakšava sve sama mogućnost borbe.
Borba sa večitim pitanjima i još težim osećanjima koja pitanja nude, a uporno želimo da im se izmigoljimo, a onda ipak ostanemo da se batrgamo u preplavujućim valovima koji nas još jednom podsete da smo živi i da smo tu. Da nije nužno strašno, da će brod naići i na topli zrak sunca i na vedri oblak i na miris soli i vetar u kosi i da smo pirati sami sebi u želji da iskasapimo svu lepotu koju nudi jedan zalazak sunca.
Pa dok sunce zalazi namestiš sebi onaj orden koji dobija svaki vrhovni komandant svog života.
Pa pustiš sebi i malo peska i malo pimpovanja lopte i malo sunčanja i puno nežnih zagrljaja tvojih ruku oko sopstvenog tela.
To više ne bude ni bežanje, ni čekanje ni predaja ni borba, to budeš ti i ja sa sobom i svom lepotom koju borba nudi.