Stalno žudimo za nekim promenama, nas samih, sredine, posla… I ništa ne uradimo po tom pitanju. Ali želimo… A ipak ne činimo…

Očekujemo neko magijsko rešenje. Da ćemo se jednog jutra probuditi i da od jednom imamo snagu za željene promene. Pa kome se to još desilo? Nikome. I sporadični slučajevi koje srećete nisu se čudom preporodili, krenuli su oni odavno u akciju ali je niste videli jer je ta akcija u njima samima, u njihovom umu.

Ako pitamo za recept, najčešće dobijamo New age filozofije u kojima mnogi traže spas i utočište. Počnemo da proučavamo i ne pronađemo se tu. Neko kontaktira astrologe, vračare, stare mudrace…koji im daju neku smernicu ali opet skrenu s puta jer ne dostižu željeni cilj i očekivanu promenu. I ta potraga traje naizgled večno…

Ključni aspekt promene je uvek vreme. Da bismo mogli da obezbedimo budućnost moramo da živimo u sadašnjosti, ali mi to ne činimo. Blokira nas prošlost. Sve one stvari koje smo gurnuli pod tepih i ostavili za kasnije. Sve one sitne želje koje nismo ostvarili, a ljutimo se na sebe što ne uspevamo ove epohalne.

Najlakše je živeti u zoni komfora. Loše nam je, nezadovoljni smo, potišteni smo…ali to je naše prirodno stanje, koliko god da je loše, to nam je poznato, na to smo naviknuti. A kada na nešto naviknemo to nam postaje polazna tačka, nova nenormalna normala. Iz toga je zaista teško izaći.

Iz ličnog iskustva znam da je taj željeni okidač jako teško naći. Da izlazak iz komfor zone otvara strepnju, neizvesnost, razne vrste negativnih emocija. Želju da se vratimo na staro, jer ipak je bolje tako. Ali kako vreme prolazi biva lakše. Kada se slomi jedan okov navike i ostali počinju da pucaju. Otvaraju se nove prilike, nove mogućnosti. Otvara se put ka ostvarenju tih zacrtanih želja.

Ali oprez, neće se one magijski manifestovati. Put je tu, magla se podigla, naše je samo da krenemo ka njima, potpuno uloženi i oslobođeni okova. Ako ništa drugo, bar ćemo naučiti da vredi pokušati, pa nekad, možda i ostvarimo naše snove.

Izneverovala